Curriculum Vitae

 Nova stranica je www.suzana-stimac.com

Contact:


email: suzi.stimac@gmail.com

Suzana Štimac rođena je u Splitu 1971. godine. Već 15 godina se intenzivno, iako samozatajno bavi slikarstvom.

2002. u Velikoj Britaniji završava slikarstvo u Open College of The Arts.
U početku slika tehnikom pastela i ugljena, a zadnjih godina koristi ulje i akril na platnu.

2004. upisuje slikarstvo na Regent Academy u Velikoj Britaniji

Obično slika na   platnu velikih dimenzija gdje formira „gigantske“ latice. U njenim slikama prevladavaju jaki komplementarni kontrasti da bi se najbolje prenijela na platno ljepota prirode bez gubljenja jasnoće subjekta. Očaravajuće boje cvijeća su Suzanu oduvijek privlačile, te ih pokušava osvježiti što je više moguće.

 Inspirirana je slikama američke slikarice Georgie O'Keeffe, posebno njenim polu abstraktnim radovima koji u sebi nose jake elemente senzualnog simbolizma.

 Sa  prvom izložbom u Dubrovniku, 2004. Suzana je predstavila svoje radove serijom poluabstraktnih slika, često cvjetovima slikanim iz velike blizine, što je na neki način posudjeno iz fotografije. Suzanini cjetovi nisu ograničeni rubom platna, oni dobivaju monumentalne proporcije  dok se raskošno otvaraju  prelazeći granice naše vizije.

Živi i stvara u Splitu.

Izložbe:

2004. Galerija „Talir“ Dubrovnik

2005. Club „Biberon“ Split

2007. „Arcotel Allegra“ Zagreb

2008. Galerija „Aluminij“ Mostar

Tajnovitost cvijeta….

Samosvojna crta u slikarstvu Suzane Štimac primijećena je od njezinog prvog nastupa 2004. premda je još mnogo ranije bilo jasno da se radi o umjetnici koja slika iz ljubavi i koja slikarstvo doživljavala kao duboko intiman čin, bez obveza prema javnosti i diktatima tržišta. Bliska realizmu, Suzana je brzo ekspresijom poteza kista iskazala iskrenost ali i od starta uočljivu sklonost k iracionalom, mikro planu koji u prvi plan zaleđuje povećanu laticu, cvijet, list….Srećom cijela ova slikarska avantura započela je nepretenciozno bez opterećenja tradicijom i uzorima, ostajući zaneseno uz motiv cvijeća. Brzo se pokazalo kako uporan, savjestan i sistematičan rad, napose nakon završetka Open College of the Arts u Velikoj Britaniji, uz mukotrpno svladavanje tehničko-zanatskih tajni može uspostaviti visoki stupanj usuglašenosti između metjerske korektnosti i kolorom nadahnute sadržajne bujnosti. Odmah bismo kazali da asocijativnost, u slučaju Suzane Štimac najrazličitijih cvjetnih uzoraka od ruže i tulipana do dalije ili kale, nije sama sebi svrha kojom bi se naglasila nenadmašna estetska forma u prirodi, već je smisao dohvatiti atmosferu, miris, pa i tajnu koja je nerijetko maglovita i fluidna, usporediva moguće s nepoznatim eliksirom života.
Zauzimajući poziciju individualnog iskazivanja unutarnjeg iracionalnog svijeta, slikarica zadržava, moguće i nesvjesno, blagi umjetnički misticizam u ideji i konceptu koji će iz zastora tame izvlačiti listove svjetla i sam cvijet kao vapaj za radošću i potrebom za medikamentom koji ljepotom oslobađa okove mraka i beznađa. U osamljenosti i turbulentnosti suvremenog svijeta Suzana  prihvaća Dostojevskijevu tvrdnju „ljepota će spasiti svijet“! Jeli cvijet kao slika duševnih vrlina i željena rajska harmonija samo likovni problem ili je, kako naslućujemo, za slikaricu i moćna simbolika, govor i poruka koja upućuje na vrst komunikacije…
Sasvim je izvjesno da Suzana Štimac teži ka perfekciji likovnog izraza, minucioznosti i detaljizmu što je vidljivo i po širokoj senzualnoj skali i rasporedu boja na platnu. Ne radi se tu o imitaciji prirode, već interpretaciji koja ne odustaje od mimezisa ali se i to zbiva u tami ili polumraku  kao idealnom mjestu snoviđenja i vremena tajanstva, Thanatosa, magije i usamljenosti, ponegdje dekadencije….Istina, slikarica je  romantičar po intenciji, ali njezini recentni radovi nisu više upaljeni mlazovi kolora koji svjedoče o čestim ushitima lokalnim krajolikom, već je to prije govor tišine, nečeg pobožnog, tamnije game pozadine, crnih, ljubičastih, smeđih tonova vučenih dugim potezima u čijem će središtu zasjati latice zelenih, crvenih, bijelih, žutih cvjetova. Suzanine boje ne prenose tek puku svjetlost, već odašilju jedno psihološko i emotivno stanje. Površina slike je do kraja ispunjena, slikovna epiderma pulsira i potvrđuje obostranu komunikaciju slikara i prirode, toplinu malene oaze privatnog univerzuma koji je okružuje u atelieru.
Neosporno je Suzana Štimac od početka težila umjetničkoj čaroliji da viđeno i pohranjeno fotografijom (cvijeće, a prije toga mrtve prirode) pretvori u doživljaj, u uzbuđenje što nas ispunja vrijednim utjehama intimizma i vibracijama koje dopiru iz vrta ili s cvjetnog balkona u ranim tirkiznim svitanjima ili purpurnim sumracima na začaranim Bačvicama. Upornim radom i svladavanjem metjerskih zamki, prevenstveno u ublažavanju zamjetne oštrine u slikanju cvjetova, slikarica se nije priklonila raznim  trendovima koji bi doživljenu stvarnost reducirali apstrahiranjem ili preoblikovanjem stvarnosti, već se sve više predstavlja kao koloristički poeta  koji svijet prihvaća kao mjesto iz kojega ljepota nije prognana (Kundera). Najposlije, Suzana Štimac u svom slikarstvu neprestano otvara nova područja istraživanja, uočava nove probleme i sebi postavlja nove izazove. Put je određen, nema dramatičnih iskušenja, niti odustajanja od prodora u nove prostore likovnosti, u tajne cvijeta, njegov simbol, poruku i harmoniju.
Tonći Šitin,

Split, 2008.